Svako pedeset godina na ovim terenima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati... riječi su nobelovca Ive Andrića i ovo svoje malo dijelo počinjem upravo tim riječima, jer ću o tome da pišem.
Da su ove riječi tačne možemo pronaći mali milion potvrda u historiji kršovitog Balkana, koja je u najmanju ruku prokleta, jer u zbilji svaka generacija prelijepog ali prokletog Balkana doživjela je rat (od oka rečeno), zašto samo Bog zna, možda stvarno iza toga stoji prokletstvo naroda sa ovih prostora, možda je kriv osjećaj manje vrijednosti, a možda genetika, jer ipak historija Balkana pamti mnoge ratoborne narode, bilo kako bilo nadam se da je tomu došao kraj, jer kako kaže naš narod "ko voli rat, dabogda mu u kući bio".
Vratimo se temi, cilj ovog malog ali za mene vrijednog dijela nije veličanje rata, naprotiv, neka bude poenta i pouka na kraju svima nama da ništa nije vrijednije od ljudskog života, između ostalog ovdje ću da pišem o ratovanju pet generacija iz jedne familije, a čak četiri od tih pet generacija je ratovalo za okupatore ove zemlje, odnosno za vrijeme Jugoslavije za zemlju koja sada i ne postoji, što je još veći apsurd.
Dakle ovaj mali rad može da se posmatra odnosno čita samo sa historijskog aspekta, kao spomen davnog prošlog vremena, kroz pisanu riječ, te kao skup historijskih činjenica, koje su polako počele da blijede, jer opet ću da se poslužim narodnom izrekom "nekom rat, nekom brat", ovoj familiji rat je bio rat, pa neka to ne izblijedi, neka ostane par riječi ako ništa u znak zahvalnosti.
Između ostalog važno je napomenuti da treba povući jednu dugu paralelu koju možemo uporediti kao proteklih 500 i kusur godina, i posljednjih 25 godina, a bitno je povući iz razloga sto je narod Balkana, a posebno narod Bosne i Hercegovine u posljednjih 500 godina ostavaljao zivote po mnogim evropskim frontovima a sve za ideale okupatora koji bi se tada zatekli na prostoru naše zemlje, počevši od Osmanske imperije, preko Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ (Socijalističko Federativne Republike Jugoslavije), te na kraju posljednjih 25 godina po prvi put nakon više od 500 godina konačno za svoju nezavisnu zemlju, nažalost uz mnoge gubitke, i zbog toga je jako bitno povući tu vrlo dugu paralelu, jer nije isto ratovati za sultana, cara, kralja, predsjednika SFRJ i ratovati za svoju nezavisnu zemlju, a najvažnije od svega konačno se treba otrgnuti od podaničkog ponašanja našeg naroda!
Još jednom napomena prije nego nastavim dok me služi inspiracija, cilj pisanja ovog rada nije iz ljubavi prema ratu, ne daj Bože više nikad i nikome, cilj je otvoriti oči prvenstveno sebi, pa i svima koji pročitaju, da je rat najgore sredstvo kojim se koriste vlastodršci, ne bitno o kojem periodu se radilo, svi manje-više imaju iste ciljeve, i jos jedan od razloga pisanja ovog rada je sjećanje na tih proteklih petsto godina, a usput i opomena kako je nezahvalno i na kraju krajeva bezvezno ratovati i ostavljati živote po ratištima za ovog ili onog okupatora.
Dakle, kako sam već spomenuo, dotaknuti ću se tih proteklih godina kada su naši preci bili pod okupatorskom rukom, a moje dosadašnje otkriće seže do 1729 godine, gdje pronalazim spomen na vojnika Rahića, koji je bio u službi sultanove vojske, tada na čelu jakog Osmanskog carstva je bio sultan Ahmed III (1703 - 1730), iako je godinu dana poslije na vlast dolazi sultan Mahmud I (1730 - 1754) naravno nije mi cilj stati na ovoj godini, pokušat ću da odem još dalje kroz vremeplov, ali sad za sad to je to.
Poslije toga ću se dotaknuti okupacije naše zemlje od strane AU Monarhije, I svjetskog rata, te elitnih odreda iz Bosne i Hercegovine koji su se borili po evropskim frontovima.
Dalje nastavljam sa Jugoslavijom, II svjetski rat, partizanima, sve do kobnih 1990-tih godina.
Još bih spomenuo da Rahići potiču iz Počitelja, poslije naseljavanje u hercegovačkim Dubravama (Lokve, Bivolje Brdo, Ševać polje, te Mostar, Čapljina...) ovo napominjem iz razloga jer i sama priča kreće iz malog gradića Počitelja na obali rijeke Neretve, te Dubrava, poslije i dalje od toga, Mostara, i mnogih evropskih frontova, susjednih država itd.
Nakon laganog uvoda i predstavljanja onoga o čemu ću da pišem možemo da krenemo sa tematikom, historijskim faktima, te prepričavanju priča koje su se prenosile narodno rečeno ˝s koljena na koljeno˝.
Prvi pisani dokument koji je do sad ustanovljen, a zapisan je u sidžil Blagajskog kadije je o Mehmedu Rahiću, i njegovoj vojnoj službi u Osmanskom carstvu, period početak 18 vijeka, period sultana Ahmeda i Mahmuda.
1729. godine spominje se Mehmed Rahić, vojnik Osmanlijske imperije, koji se nalazi pod komandom kapetana Počitelja. Između ostalog u tekstu se navodi:
 |
| Izvor: Blagajski kadiluk |
˝Spisak vojnika u Dubravama koji je upisan u sidžil, a koji je sastavljen na traženje kapetana i aga Počitelja 1729. godine.
Odred Kapetanovih vojnika u Dubravama:
Selo Pijesci Rahić Mehmed 770 akči, (akča - zlatnik, novac).˝
Period ranog 18 vijeka je bio zahvaćen velikim pomjeranjem vojske, krajem 17 vijeka Eugen Savojski je upao u Bosnu.
Najprije bih se osvrnuo na neke arhaične riječi, odnosno turcizme, da bi čitava priča bila jasnija:
- Akča je kako sam spomenuo novac, moneta, srebrenog izdanja, kovana je u vrijeme sultana Mahmuda i Ahmeda, period kovanja akče je od 14 do kraja 17 vijeka
- Azbani su bile vojne formacije, koje su čuvale tvrđave i klance, slično dizdarima samo nižerangirani
Dakle, Mehmed je ustvari bi azban, pripadao je tom rodu vojske, i tom odredu kako se i navodi u sidžilu Blagajskog kadije, kako nam je poznato Počitelj je imao i ima još uvijek svoju tvrđavu tj. kulu, možemo zaključiti da je posao Mehmeda i njegovog odreda bio da čuva hercegovački biser u kamenu, Počitelj kao i okolne klance.
Opće poznato jeste, da je Počitelj i čitav region doline Neretve bio vijekovima vrlo zanimljiv za trgovinu, naravno da je trebalo na tom području da su raspoređene jedinice koje će da osiguravaju normalnu trgovinu, kao i život domicilnog stanovništva, još bih spomenuo da je upravo ovim terenom protezala se kaldrma Stolac - Blagaj i Počitelj - Blagaj.
Iz zapisa vidimo da se Mehmed spominje u selu Pijesci, a inače nema tragova porodice Rahić u ovom mjestu, očigledno je da je Mehmed dobio zemljište na Pijescima od svojih nadređenih i sa istoga ubirao novčani iznos od 770 akči, to je bio prihod koji je on imao dakle od zemljišta koje mu je dodijeljeno, naravno vrlo je moguće da je također taj region bio od nekog strateškog značaja te da je tu također boravio kao čuvar nekog klanca.
Iz svega navedenog, možemo zaključiti da je Mehmed Rahić koji se spominje 1729 godine kao vojnik Osmanlijske imperije, pripadao redu azbana (čuvara tvrđava i klanaca), te da je vjerovatno sa svojim suborcima osiguravao Počiteljsku tvrđavu kao i okolna mjesta, kao i to, da mu je dodjeljeno zemljište na Pijescima od kojeg je ubirao godišnji prihod izražen u tadašnjoj službenoj moneti, akči, od kojeg je naravno osiguravao život sebi i svojoj familiji
Poznato je da su i tada postojale jako dobre vojne jedinice iz Bosne i Hercegovine, koje su ratovale za Osmansko carstvo i koje su bile lojalne sultanu (iako je Osmansko carstvo okupiralo tadasnju Bosnu).
 |
| Bosanski vojnik iz Osmanlijskog perioda |
Period Austo-Ugarske Monarhije, je također ostao uveliko zapažen što se tiče Rahića, to su uglavnom generacije koje su rođene u periodu raskola, odnosno smjene vlasti, tadašnjih sistema u Bosni i Hercegovini, naime 1878. godine AU Monarhija je anektirala Bosnu i Hercegovinu i prikljucila je svojoj upravi, to je dakle period kada dolazi do promjene sistema, samim tim i načina života u čitavoj državi, pa tako i u krajevima Hercegovine, upravo tada dolazi i do velikih pobuna itd.
Ovaj period kao što rekoh ostaje zabilježen velikim zalaganjem hercegovačkog roda Rahić u borbi za novu vlast te svoju otadžbinu, skoro svi udarni evropski frontovi su bili gaženi od strane upravo ovog prezimena.
Tadašnje elitne trupe AU Monarhije poznate pod nazivom ˝Bošnjački Regiment˝, ime hoću posebno da istaknem jer se radi o periodu unazad nekih stotinjak godina, što je vrlo važno, jer taj period je obilježio nestanak i gašenje imena Bošnjak.
Bošnjački regimenti, tačnije 4 Bošnjačka regimenta (I, II, III, IV) kao što rekoh bile su najelitnije, neustrašive postrojbe od kojih su neprijatelji drhtili, najdolikovaniji je bio II Bošnjački regiment, sa najviše medalja u ratu, iza njih je bio IV (hercegovački) o kojem ćemo i da govorimo.
Poznate po svojoj lojalnosti i hrabrosti predstavljale su strah i trepet za neprijatelja, također te trupe su bile izuzetno cijenjene od tadašnje vlasti, vrijedno spomena je i to da i dan danas u Austriji postoje spomen obilježja u čast vojnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su tada nazivani jednim imenom Bošnjaci (pravoslavni, katolički, muslimanski i drugi), te veliko groblje koja je nažalost krcato kostima ljudi iz Bosne i Hercegovine.
Da su imale poseban tretman i poštovanje govori i to da su bošnjački regimenti imali sopstvene uniforme:
Bosanskohercegovački pješadijski regiment razlikovao se od svih ostalih jedinica austrougarske vojske po svojoj uniformi. Oficirska uniforma se sastojala od svijetloplavog kaputa sa crvenom kragnom i žutim dugmadima, a od 1894. godine na uniformi se nalazio i broj regimente. Donji dio se sastojao od svjetloplavih pantalona i plavosivog ogrtača, te se na glavi nalazio "crveni fes sa plavim čuperkom" kao najmarkantniji dio Bošnjačke regimente. Ako oficir nebi bio Bošnjak onda je na glavi nosio standardnu austrougarsku oficirsku kapu umjesto fesa. Obični vojnici imali su također svijetloplavu uniformu, u donjem djelu su nosili čakšire u obliku širokih pantalona te su na glavi imali crveni fes. 1896. godine napravljena je zanemariva promjena u kojem je plavi čuperak na fesu zamjenjen crnim. Vojnici streljačkog bataljona imali su drukčiju uniformu. Oficiri i kadeti nosilu su istu uniformu kao tirolski carski strijelci, dok su obični vojnici nosili sivu uniformu, sa sivim fesom. Kod žandamerijskom korpusa posebno je upadljiv bio šešir sa crnom perjanicom.
 |
| Uniforma bošnjačkih vojnika |
- Prva bošnjačka regimenta je bila iz okruga Sarajevo, garnizon Beč
- Druga bošnjačka regimenta, okrug Banja Luka, garnizon Graz
- Treća bošnjačka regimenta, okrug Tuzla, garnizon Budimpešta
- Četvrta bošnjačka regimenta, okrug Mostar, garnizon Trst
Hercegovački regiment odnosno mostarski, kao što rekoh bio je neustrašiv, lojalan i odan svojoj domovini (iako govorimo o borbi za AU Monarhiju koja je okupirala BiH) u njemu se nalaze gotovo svi pripadnici Rahića koji su tada bili sposobni da ratuju, također jedan od najuglednijih i najistaknutijih ljudi ovog regimenta je bio i rahmetli
Husaga Ćišić, predsjedavajući gradskog vijeća Mostara, član pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka, te član IV bošnjačkog regimenta.
Dakle, nemirna vremena su ponovo nastupila za Bosnu i Hercegovinu, sada između ostalog ne samo za nas i našu zemlju, nego i za čitavi svijet, na Vidovdan 28.06.1914, pripadnik pokreta ˝Mlada Bosna˝ Gavrilo Princip, izvršio je atentat na austrougarskog prjestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, organizacija čiji je član bio mlađahni Gavrilo je bila ogranak organizacije iz Srbije koja se zvala ˝Crna ruka˝ pod komandom Dragutina Dimitrijevića Apisa, njihov cilj je bio stvaranje Velike Srbije. S druge strane imamo ideologe koji nastoje da sve pohrvate, pa tako i prostor Bosne i Hercegovine.
Ovo sve je bitno iz razloga jer su upravo to najteže godine za Bosnu i Hercegovinu, do tada su stanovnici ove male prelijepe zemlje ratovali također za druge države (okupatore), ali koliko toliko su imali neki značaj, socijalni status, te ono najvažnije svoje ime.
Najstariji član familije Rahić koji se borio na Talijanskom frontu na rijeci Soči je (pradjed) Meho Rahić, rođen je 1863. godine, umro je prirodnom smrću 1953. godine, imao je četvero djece, između ostalog sina Salku o kojem će kasnije biti govora.
Ucesnik i borac u I sv. ratu na strani Centralnih sila u AU monarhiji, bio je u Cetvrtoj bošnjačkoj Regimenti iz Mostara, te se nalazio na jednom od najjacih frontova gdje su se vodile teške borbe, na Talijanskom frontu. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj 23.05.1915, na tom frontu su vodjene četiri velike bitke koje se ostale neodlucene a cilj Talijana je bilo da potjeraju nasu vojsku i da zauzmu Trst. Od kojih je jedna najslavnija ˝Bitka na rijeci Soci˝, ostaje mi nepoznato da li je na kraju svoje borbe dobio zasluženu penziju.
Mumin Rahić brat Mehin, rođen, također učesnik i borac u I svjetskom ratu, član IV bošnjačkog regimenta iz Mostara, bio je na frontu u Čeho-Slovačkoj gdje je i poginuo, također tu je i sahranjen.Bio je veliki borac, u glavnom gradu ČS - Pragu. Poslije njega je ostala familija, kojoj je opet uspio da obezbjedi sve za život, čak i više, poslije smrti ostala je i penzija koju je stekao u ratu. Pa su i njegova braća uspjela da kupe dosta imovine.
 |
| Bečki arhiv |
Osman Rahić rođen 1880 godine, jedan od braće i amidžića koji je bio član Četvrtog bošnjačkog regimenta, borio se na talijanskom frontu sa amidžićem Mehom, gdje se vođene teške borbe sa talijanskim trupama.
Alija Rahić rođen je 1885. godine. Bio je na Ruskom frontu, gdje je ostao i zarobljen sedam dugih godina, od toga četiri je proveo na Sibiru, tako da su svi izgubili nadu da je uopće živ. Nakon dugih, teških i bolnih godina provedenih u zarobljeništvu vratio se svojoj majci, domovini, Hercegovoj zemlji .Kada je dosao toliko se promijenio i toliko je bio iscrpljen i izmučen, da ga nakon sedam godina rođena familija nije mogla prepoznati, te je kroz plač i suze na umornom i bolnom licu rekao: ˝Ja sam Alija, zar me ne možete prepoznati˝. Istočno bojište: Godine 1915. Centralne sile počele su protunapad i fronta je probijena kod Gorlica u Galiciji. Rusi su odbačeni na istok. Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do crte Riga - Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da se ratuje protiv "slavenskog brata", za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.
 |
| Bečki arhiv |
Ramo Rahić rođen je 1895 godine, nalazio se u Beču, u gardi cara Franje Josipa, K.U.K (Kaiserlich und Königlich) - Carski i kraljevski, što nije bila mala stvar - što se vidi i iz naziva, ipak je tad Austro-Ugarska bila velika sila, iako su to već pozne godine tadašnje sile. Biti u gardi cara tadašnje svjetske sile kako rekoh nije mala stvar, mala nepoznanica nažalost sad za sad ostaje koliko je godina ostao u službi u Beču i kakve je odgovornosti odnosno privilegije imao, po završetku službe dobio je penziju od koje je mogao da nastavi da vodi život sa familijom.
 |
| Četvrti bošnjački regiment |
 |
| Bečki arhiv |
Izvori iz Bečkog arhiva kod pojedinih članova se nalaze iz razloga što su isti ili nažalost poginuli, zatvoreni u logor ili ranjeni.
Pjesma u čast bošnjačkih vojnika
Davala je Bosna
Nadaleko, da -Junaka takvih
I, Sultan...
I, Mlad vezire...
Nadaleko, da - Junaka takvih
Nigdje nema
Pohvali se bo'me
Majko, vidi - Druga naša Regimenta!
Strah i trepet Sve se blista!
Šapat tihi
Ludost čista - I, na Monte Meleti!
 |
| Na mjestu gdje je vođena borba - Slovenija |
U njihovu čast se obilježava godišnjica
Početkom mjeseca juna, svake godine na vojnom groblju u malom mjestu Lebring, pored Graza, u Austriji, obilježava se godišnjica bitke na Monte Meletti u Južnom Tirolu, gdje su ukopani i Bošnjaci iz Druge Regimente. Održavanje ove proslave počelo je 1917. godine, godinu dana nakon osvajanja planine Monte Meletta, za koje su najzaslužniji Bošnjaci i održava se sve do danas. Prekid je doživjela samo u toku nacističkog režima.
Spomen ploče i ulice:
Danas u Grazu u čast Drugoj bošnjačkoj regimenti postoji jedna spomen ploča, te jedna ulica nosi naziv "Zweierbosniakengasse" ("Ulica Druge Bošnjačke"). Također i u Beču u Armijskom historijskom muzeju postoji jedna spomen ploča podignuta 1929. godine. U septembru 1996. godine italijani i austrijanci podigli su spomen ploču Bošnjacima na mjestu najvećeg italijanskog vojnog poraza, na planini Monte Melleti.
Spomenik Četvrtoj regimenti - Mostarskoj, u kojoj je bila većina pripadnika familije Rahić
U čast Četvrtoj bošnjačkoj regimenti podignut je spomenik u Logu pod Mangratom na istočnom obronku Rombona. U granitu je isklesan carski strijelac i bošnjački infanterista sa fesom koji se obazire prema Rombonu. Spomenik je napravio Ladislav Kofranek, kipar iz Praga.
 |
| Spomenik Četvrtoj bošnjačkoj regimenti, u Logu pod Mangartom |
Greben u Italiji - mjesto gdje su se nalazila dvojica učesnika iz familije Rahić
Danas u Italiji, četiri kilometra sjeverno od Gorice, jedan visinski neprohodni greben nosi naziv "Posso del Bosniako". U vrijeme borbi na Soči, Bošnjacii su herojski branili taj greben i dugo sprječavali italijanskim trupama pristup gradu Gorici. U spomen tih nemilosrdnih bitaka, taj visinski greben nazvan je "Posso del Bosniako".
Marš, kompozicija u čast bosanskohercegovačkim regimentima
U čast Bošnjačkim regimentama, a posebno drugoj, Eduard Wagnes je 1895. godine komponovao vojni marš "Die Bosniaken kommen".
Period zatišja, te dolazak II svjetskog rata
Kao što spomenuh prethodno, I svjetski rat su Bošnjaci, između ostalog i Rahići bili u udarnim i elitnim trupama Austro-Ugarske vojske, pa tako ni II svjetski rat neće proći upravo bez uloge ove familije.
Ono što je najzanimljivije te samim time, najvažnije istaknuti da se niti jedan član iz reda familije Rahić nije našao na pogrešnoj, fašističko-šovinistčoj strani pogotovo u tijeku II svjetskog rata, svi članovi koji su bili učesnici u II svjetskom ratu su bili na strani naroda te učesnici NOB-a, isti su ordinirali po svim ratištima u Bosni i Hercegovini, od Sutjeske do oslobođenja Mostara.
Period u kojem se naša zemlja našla pod narednom vlasti, konkretno period Jugoslavije te "II svjetski rat", dočekan je podjeljeno na prostoru Bosne i Hercegovine kada govorimo o stanovništvu, a kako sam već spomenuo ranije svi vojno sposobni članovi i oni koji su se borili u ratu su bili na strani NOB-a ili jednostavna rečeno u partizanima.
Dotaknut ću se svakoga od njih, naravno uz par rečenica o njihovom putu u partizanima.
